27.01.2018.

SENSE U MOSTARU I AHMIĆIMA

U okviru misije dobre volje tokom koje su aktivisti za ljudska prava iz Hrvatske i Srbije odali počast žrtvama proteklog rata, u Mostaru i Ahmićima predstavljen narativ SENSE Centra za tranzicijsku pravdu, posvećen razaranju kulturnih, istorijskih i vjerskih spomenika tokom ratova na prostorima bivše Jugoslavije.

„Fašizam živi“ – tim grafitom nagrđen je spomenik žrtvama fašizma u mostarskoj ulici Bulevar, koja je za hrvatsko-bošnjačkog rata razdvajala zaraćene u gradu na Neretvi. Ništa neobično: čak i najslabije informirani znaju da su spomenici partizanima i žrtvama fašizma u Mostaru već godinama meta neonacističkog i neoustaškog vandalizma svake vrste, od grafita s nacističkim porukama, do totalne, višekratne devastacije jedne od najvažnijih umjetnina Bogdana Bogdanovića, autora jasenovačkoga Kamenog cvijeta - mostarskoga Partizanskog groblja.

U takvoj atmosferi, dvadesetak aktivista za ljudska prava iz Hrvatske, s kojima je putovao i zagrebački veteran Domovinskog rata Veljko Vićević te antiratne aktivistkinje iz Srbije, proteklog su se vikenda poklonile žrtvama zločina HVO-a u Mostaru i srednjoj Bosni, te žrtvama zločina Armije BiH nad Hrvatima u Hercegovini. „U Hrvatskoj je više onih koji poriču zločine nego onih koji prihvaćaju činjenice. Ali - ima onih koji pamte. Zato smo ovdje“, sažela je poruku te turneje dobre volje voditeljica zagrebačkog Centra za suočavanje s prošlošću Documenta Vesna Teršelič, govoreći na javnoj tribini o uništavanju kulturnoga i vjerskog nasljeđa u ratovima devedesetih, koju je skupina organizirala u Mostaru.

U Bosnu i Hercegovinu putovali su predstavnici nekoliko hrvatskih i srpskih nevladinih organizacija za ljudska prava, udruženih u Inicijativu za osnivanje REKOM-a, Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratovima devedesetih na području bivše Jugoslavije. Bili su ondje predstavnici Centra za suočavanje s prošlošću Documenta, Centra za tranzicijsku pravde Sense iz Pule, organizacije Homo iz Pule, Delfin iz Pakraca, hrvatskog ogranka Inicijative mladih za ljudska prava te još nekoliko aktivista. Pridružila im se Staša Zajović, voditeljica antiratne organizacije „Žene u crnom“ iz Srbije te predstavnici Mirovne grupe iz Pančeva. (…)

U petak, ti su ljudi u Mostaru sa Staroga mosta bacili bijele ruže u Neretvu, a potom je Vićević u Spomen parku Osmana Đikića položio cvijeće na uobičajenome mjestu iskazivanja počasti - pred spomen obilježjem tom mostarskom književniku, suvremeniku Antuna Branka Šimića. „Prošao sam nažalost kalvariju rata, i duboko se klanjam svim žrtvama“, izjavio je za naš list Vićević nakon što je položio cvijeće.(…)

Nakon odavanja počasti, u mostarskome hotelu Bristol pred stotinjak posjetitelja održana je javna tribina o uništavanju kulturnog i historijskog nasljeđa u ratovima devedesetih, na kojoj je Mirko Klarin, voditelj Centra za tranzicijsku pravdu Sense iz Pule predstavio internetsku stranicu o toj temi (http://www.heritage.sense-agency.com), koju je centar objavio prije nekoliko mjeseci. Centar za tranzicijsku pravdu Sense nasljednik je novinske agencije Sense, jedinoga svjetskog medija koji je temeljito pratio suđenja pred Haškim sudom, a sada, iz te bogate arhive, izrađuje pregledne ali temeljite internetske stranice, „web dokumentarce“, u kojima predstavlja kako je Haški sud istraživao i procesuirao pojedinačne ratne zločine. Dosad je Sense, osim narativa o uništavanju kulturnog i vjerskog nasljeđa, objavio „web dokumentarce“ o genocidu u Srebrenici, zločinima na Kosovu te istrage i suđenja za Oluju pred Haškim sudom. Tijekom boravka skupine u Ahmićima u subotu, Klarin je s mještanima i preživjelima masakra razgovarao kako da Sense načini sličan „web dokumentarac“ o pokolju što su ga 16. travnja 1993. ondje počinile snage Hrvatskoga vijeća obrane.

U Ahmićima, stotinjak mještana srdačno je dočekalo goste. Ahmići su selo nadomak Viteza u srednjoj Bosni, gdje je postrojba Jokeri Hrvatskoga vijeća obrane 16. travnja 1993. počinila - kako piše na natpisu kod spomen obilježja na ulazu u selo – „najveći zločin u BiH počinjen od strane Hrvatskog vijeća obrane“. U napadu na selo koji je trajao cijeli dan, ubijeno je 116 civila: najmlađa žrtva imala je tri mjeseca, najstarija – 82 godine. Taj je pokolj imao i kodno ime, „48 sati pepela i dima“, koji mu je posve odgovarao: srušene su obje ahmićke džamije i škola; sve bošnjačke kuće u selu, njih sto pedeset, zapaljene su, a sva je infrastruktura uništena.

Usprkos svemu tome, aktiviste je u obnovljenoj školi dočekala kafa, tufahije i drugi slatki bosanski kolači. Stotinjak mještana okupilo se da čuje razgovor. Mirko Klarin predstavio je „web dokumentarac“ o uništavanju kulturnoga i vjerskog nasljeđa, kojega su nezaobilazan dio snimke minirane ahmićke džamije što su obišle svijet. „Zločin u Ahmićima jedan je od prvih zločina u ratovima u bivšoj Jugoslaviji koji je dokumentiran praktički istodobno kad je počinjen. Nije čudno da je Haški sud osnovan samo mjesec i pol poslije tog zločina, 25. svibnja 1993, a da je suđenje za Ahmiće bilo jedno od prvih suđenja“, kazao je Klarin. „Jedan od ciljeva ovoga našeg posjeta jest da pronađemo način kako da trajno obilježimo sjećanje na taj strašni događaj, i to, ako je moguće, baš ove godine, kada se navršava 25 godina“, kazao je Klarin.

Cvijeće pred spomen obilježje za 116 žrtava ahmićkoga zločina položili su aktivisti Documente Vesna Teršelič i Eugen Jakovčić, a s gostima iz Hrvatske razgovarao je Bahtija Ahmić, predsjednik „Udruženja 16. april“, koje okuplja potomke žrtava. „Ubijeni su mi majka, brat i trideset šest članova familije, do trećeg ili četvrtog koljena. Ono što je bliže familije ostalo, to se može na prste izbrojati“, kazao je Ahmić, vojnik od rata do danas. „Kaže, američki vojnik ode šest mjeseci u Afganistan, vrati se, pa psiholozi, tamo, vamo, i na kraju - izvrši samoubistvo“, naveo je primjer Bahtija Ahmić. „A mi ovdje u Bosni… He, he, šta da vam kažem . Meni kaže jedan čovjek s kojim radim, posmatr'o me, i pita, šta se des'lo, koga s' izgubio? Hajd, ja mu ispričam, tako, ja mu sve kažem, i čovjek gleda u mene: 'Kako ti', kaže, 'funkcionišeš?' 'Šta ja znam', rek'o, 'nisam još počeo nikoga pljuvat - funkcionišem'. Čovjek je čudno biće: ono što može čovjek podnijeti, to ne može ni mašina“, primjećuje. Iz Bahtije Ahmića zrače i tuga, i bol, i patnja, i odlučnost, i prkos, i optimizam – ali ne i mržnja. „Imao sam dilema – kako se vratiti? Jer kad prođem ovuda niz selo, znam, mog'o sam tu vidjeti amidžu, daižu, amidžiće, daidžiće, strine… Sad dođeš dolje, nema ništa. U donjem dijelu sela fali 20 momaka od 18 do 24 godine. A da ne govorim o njihovim roditeljima. Pa smo se pitali: što raditi, kako se vratiti? Ali smo se vratili. Vratio sam se i ja. Živim u kući moje nane koja je ubijena sa 72 godine, zajedno s mojom tetkom koja je imala 52 godine. I sad ja tu živim. Nije lako. Boli. Ali, živjeti se mora. Dok god čovjeka boli, zna da je živ“, kaže Bahtija Ahmić, žrtva koja je snažnija od mržnje.

(Članak. objavljen u riječkom “Novom listu”, prenosimo sa odobrenjem autora Borisa PAVELIĆA)