21.03.2017.

TUĐMANOVA (NE)DVOSMISLENOST

Odbrana Brune Stojića kritikuje prvostepene sudije Arpada Prandlera i Stefana Treksela "što nisu razmotrili sve predsjedničke trankripte", već su se opredelili samo za one koji, kako su naveli u presudi, odražajavu Tuđamnovu "dvosmislenost": u javnosti je lijepo govorio o BiH a potajno je kovao planove kako da je rasparča i jedan njen dio pripoji Hrvatskoj

OdbranaBrune Stojića, bivšeg ministra odbrane Herceg Bosne je u završnoj agumentaciji u žalbenom postupku osporavala postojanje udruženog zločinačkog poduhvata i zaključke većine sudija da je Stojić bio njegov dio.

Branilac Brune Stojića Karim Kan/Kahn se osvrnuo na predsjedničke transkripte koji, po ocjeni većine sudija Pretresnog vijeća - Mađara Arpada Prandlera i Švajcarca Stefana Treksel/Stephan Trechsela - odražavaju Tuđmanovu "dvosmislenost": u javnosti je govorio lijepo, zalagao se za mir, i izražavao podršku BiH i ljubav prema svima, dok je privatno odavao sliku "pohlepnog lidera koji želi da rasparča susjednu državu", kako bi jedan njen dio pripojio Hrvatskoj.

Sudije su, po ocjeni Kana, imale obavezu da uzmu u obzir sve predsjedničke traknskripte, ali to nisu uradili. Da jesu "bilo bi im jasno da tu nije bilo nikakve varke ni dvostruke igre", te da taj "ambiciozni, sveobuhvatni, nepokolebljivi, krajnji cilj" - na čemu zasnivaju svoju osudu - nije ni postojao. U tom kontestu Kan upućuje žalbene sudije da posebnu pažnju posvete "forenzičkom pristupu" predsjedničkim transkriptima predsjedavajućeg francuskog sudije Antonetija/Antonetti koji je ostao u manjini.

Stojićeva braniteljica Senka Nožica je ukazivala da je prvostepenom presudom utvrđeno da je jedan i jedini zajednički cilj učesnika udruženog zločinačkog poduhvata bilo "ujedinjenje hrvatskog naroda". No, dodala je, to je "poltiički cilj" koji sam po sebi nije zločin, a sudije su ga "kriminizovale". HVO je, po Nožici, bio isključivo odbrambena sila koja nije pokazivala namjeru započinjanja konflikta.

Tužiteljica Barbara Goj/Goy je u replici ukazala na učešće Hrvatske Vojske u borbama u Prozoru, Jablanici, Čapljini, Stocu, Mostaru ... što je hrvatsko rukovodstvo nastojalo da prikrije. Citirala je Tuđmana koji se u novembru 1993. godine ljutio na generala Janka Bobetka što je izdao borbenu zapovijed kojom je obznanio da je Hrvatska direktno umiješana u sukob u BiH i tako naštetio naporima da se to u javnosti predstavi kao učešće dobrovoljaca.

Pored direktne intervencije Hrvatske vojske, dokaz međunarodnog karaktera rata u BiH je i kontrola Hrvatske nad HVO. Najočiti dokaz sveukupne kontrole je direktno Tuđmanovo učešće u organizovanju i planiranju vojnih akcija HVO protiv Armije BiH u Varešu, Kiseljaku, Busovači, Gornjem Vakufu i Novom Travniku... Akcije su, citirala je tužiteljica Tuđmana, provođene kako bi se osigurale napovoljnije moguće granice zamišljene hrvatske teritorije na području BiH.

Tužilaštvo smatra da Bruno Stojić nije bio obična politička žrtva kako ga nastoje predstaviti njegovi advokati. Naprotiv, imao je moć i znao je za zločine HVO nad Bošnjacima, učestvovao je u vojnim operacijama, uključujući napad i etničko čišćenje istočnog Mostara. Kao ministar odbrane HZ HB Stojić je imao efektivnu kontrolu nad oružanim snagama, vojnom policijom i zatočeničkim centrima, a nije učinio ništa da se zločini spriječe, a počinioci kazne.

Žalbena rasprava se nastavlja sutra argumentacijom po osnovu žalbe odbrane Slobodana Praljka.