LONDON | 15.08.2000.

ZAŠTO KARADŽIĆ JOŠ NIJE UHVAĆEN?

Intervju s Quintinom Hoareom, direktorom Bosanskog instituta iz Londona

Posljednjih dana pojačava se pritisak javnoga mnijenja u zemljama NATO da se uhapsi Radovan Karadžić i govori se o različitom pristupu tome problemu u nekim NATO zemljama. Zašto, međutim, Karadžić još nije uhapšen, pitali smo Quintina Hoarea/Kvintin Hoar, direktora Bosanskog instituta iz Londona, bivšeg izdavača jednog od najuglednijih političkih publikacija "New Left Review" i jednog od engleskih intelektualaca najangažiranijih u bosanskom pitanju za vrijeme rata.

HOARE: Razlog zašto Karadžić nije još uhapšen nazire se iz konteksta i prirode Dejtonskog sporazuma. Umjesto da legitimitet postdejtonske Bosne i Hercegovine izgradi na kontinuitetu onoga što je bilo prije rata, Bosna i Hercegovina bila je kao država abolirana, a legitimitet postdejtonske Bosne bio je djelomično baziran na entitetima djelomično kreiranim na genocidu. Da je bilo drugačije, kreatori Dejtonskog sporazuma morali bi maknuti s vlasti mnogo veći broj ljudi. Recimo, omogućili bi poraz velikosrpskog projekta i prije Dejtona.

Ali, kako se to nije dogodilo, politika se gradila na dogovorima sa Miloševićem i Tuđmanom s jedne i njihovim predstavnicima u Bosni s druge strane.

Karadžićevo hapšenje ostalo je problematično, bez obzira na broj NATO trupa, jer su se zapadne vlade stalno brinule da ne naprave nešto što ne bi bilo prihvatljivo ljudima koji su bili na vlasti, a to znači Karadžiću i njegovim suradnicima. Najočigledniji dokaz takvog stava jest da je Krajišnik - koji je konačno uhapšen - bio nacionalni predstavnik u vlasti BiH, a da je prvi sugovornik koji je međunarodna zajednica našla, bila Biljana Plavšić.

Mislim da su od početka odlučili da Karadžića neće uhapsiti, da to neće niti pokušavati, pa to dosad nisu ni učinili, iako bi to naravno, bilo u svakom pogledu izvanredno važno.

Drugi razlog što je Karadžić još na slobodi, jest da su Amerikanci odlučili da, iz razloga svoje domaće politike, neće riskirati život nijednog američkog vojnika. Tu politiku minimalnog rizika provodili su i za vrijeme intervencije na Kosovu. Tomu dodajmo i suučesništvo Britanca i Francuza, koji tijekom rata, nisu baš posve odbacivali ideje Velike Srbije ili Velike Hrvatske, a njihovi pregovarački napori, bili su sprovođeni na račun integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine. Ta je politika duboko ukorijenjena, pa čak i dolaskom laburista na vlast u Britaniji ili otkad je u Francuskoj Chirac/Širak zamijenio Mitteranda, što je ipak znatno poboljšalo situaciju.

Čini mi se da bi Karadžić, da je u britanskom sektoru, uzimajući u obzir laburističku politiku, bio uhapšen.

SENSE: Mislite li da bi moglo doći do skorog hapšenja Radovana Karadžića?

HOARE: To je svakako uvijek moguće, ali pokušavam se dosjetiti razloga zbog čega zapadne vlade to ne bi htjele. Mislim da također i stvari koje bi Karadžić mogao reći ako bi se našao na sudu, mogle biti neugodne i za mnoge zapadne vlade. Pri tome mislim na prijateljske odnose koje je on na početku imao sa britanskim i francuskim državnicima, te na to da je, barem tada, bio priman kao vrijedan i poštovan sugovornik. Pada mi na pamet, na primjer, i da je njegov portparol Zametica, osoba koja je prošla kroz nekoliko inkarnacija. Prije nego je postao Jovan Zametica, dok je bio John, bio je na platnom spisku britanskog političkog establishmenta. To je dakako samo ilustracija nekadašnjih prijateljskih odnosa, i sugestija da Karadžić ne bi bio nezgodan samo za Miloševića. Dakako, to nije glavni razlog, i siguran sam da bi hapšenje Karadžića donijelo i mnogo političkih pluseva, ne samo očiglednih, za Bosnu i Hercegovinu, nego i za zapadne vlade.

Ines Sabalić